Prvi svjetski rat ključ hrvatske sudbine

U Matici hrvatskoj u povodu 100. godišnjice početka Prvoga svjetskog rata održan je okrugli stol s temom Prvi svjetski rat – ključ za razumijevanje povijesti 20. stoljeća u organizaciji Odjela za povijest Matice hrvatske i Hrvatskog odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. Na njemu su govorili povjesničari Željko Holjevac, Filip Hameršak, Vijoleta Herman Kaurić i Ivan Filipović, a razgovor je moderirao glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić. Reprezentativan sastav povjesničara govorio je o mnogim bitnim pitanjima vezanim uz Prvi svjetski rat i posljedice koje je ostavio na Hrvatsku i svijet te stoga ovdje donosimo najvažnije dijelove rasprave.

Zorislav Lukić, Filip Hameršak, Vijoleta Herman Kaurić, Ivan Filipović i Željko Holjevac / Snimio Mirko Cvjetko

Zorislav Lukić – U Matičinoj motivaciji za održavanje ovoga okruglog stola teško je istaknuti jednu stvar kao najvažniju, ali možda s aspekta dugoga trajanja Matice treba istaknuti činjenicu da smo,  uz stručno-znanstvene motive, prepoznali i određene aktualne i suvremene elemente u pitanjima koja su u prouzročila Prvi svjetski rat. Prepoznali smo i važnost rasprave o procesu geopolitičkog razvoja Europe koji od traje od  početka 20. stoljeća i do danas nije ni završen, a ima krucijalan utjecaj na Hrvatsku. Podsjetit ću da neki povjesničari govore da Prvi i Drugi svjetski rat čine jedan rat s dvadesetogodišnjim primirjem. Na nedavnom predavanju akademika Davorina Rudolfa u HAZU-u dobili smo mnoge svježe poglede na mogućnost pronalaženja uzroka najvažnijih političkih događaja 20. stoljeća, pa i današnjih, uključujući i krizu u Ukrajini, upravo u nerazriješenim geopolitičkim pitanjima koja su dovela do Prvoga svjetskoga rata. Gledajući važnost tih procesa, u Matici hrvatskoj odlučili smo ne samo prirediti ovaj okrugli stol, nego se priključiti  Hrvatskom odboru za obilježavanje stote obljetnice Prvoga svjetskog rata koji djeluje pri Hrvatskom institutu za povijest. Osim toga, suorganizatori smo i najvećega hrvatskog znanstvenog skupa o Prvom svjetskom ratu koji će se u studenome održati u Zagrebu u Hrvatskom institutu za povijest. Spomenuo bih još jednu važnu stvar za Maticu hrvatsku. Naime, zatražili smo pomoć iz međunarodnog fonda Traduki u financiranju prevođenja kapitalne knjige jednog od vodećih europskih povjesničara Manfrieda Rauchensteinera o Prvom svjetskom ratu. Proteklih dana primili smo pozitivan odgovor, pa će Hrvatska 2015. dobiti prijevod vrlo vrijedne stručne knjige. Knjiga je u Austriji objavljena prošle godine pa sadrži i rezultate najnovijih istraživanja.

Željko Holjevac – Prvi svjetski rat ključ je hrvatske sudbine, ali i sudbine cijele Europe i svijeta u kratkom 20. stoljeću. To je prvi globalni, totalni rat u povijesti koji je zahvatio cijelu zemaljsku kuglu i u kojem su sudjelovali milijuni vojnika na bojištima, dok su milijuni civila u pozadini radili za ratne potrebe. To je rat koji se dogodio na vrhuncu nečega što se u svjetskoj historiografiji smatra razdobljem klasičnoga nacionalizma, imajući pritom na umu transformaciju toga nacionalizma iz njegova ranoga oblika, koji je podrazumijevao težnju za oslobođenjem i ujedinjenjem naroda poput klasičnoga njemačkog i talijanskog ujedinjenja u 19. stoljeću prema nadmetanju pojedinih oblikovanih nacionalnih država i njihovim ekspanzijama izvan vlastitoga nacionalnog područja, iz čega se dobrim dijelom mogu iščitati i uzroci toga rata.

Rat je srušio poredak kakav je, uz manja odstupanja, uspostavljen nakon Napoleonovih ratova, poslije kojih u Europi stotinu godina nije bilo sukoba kontinentalnih razmjera. Porušivši ustaljeni poredak, rat je uveo Europu i svijet u oštro nadmetanje između koncepta demokracije i totalitarnih koncepata, ponajprije fašističkog i komunističkog, koji su bitno obilježili kratko 20. stoljeće, odnosno vrijeme od završetka Prvoga svjetskog rata 1918. do promjena koje su se dogodile u 1990-ima. Prvi svjetski rat značio je i pobjedu koncepta nacionalnosti u Europi. Usporedi li se karta Europe prije sto godina i danas, prije stotinu godina postojali su još veliki imperiji poput Austro-Ugarske, koja je nama najbliži primjer, a pogledaju li se europske države danas, dovoljni su prsti jedne ruke da se nabroje one koji nemaju dominantno nacionalni predznak. Prvi svjetski rat uveo je svijet i u veliki ideološki raskol. Stvaranjem socijalističkoga društva u Sovjetskom Savezu, a nakon Drugoga svjetskog rata i drugdje u Istočnoj Europi, nastala je svjetonazorska podjela koja je također bitno obilježila 20. stoljeće i koja je Hladnim ratom u drugoj polovici toga stoljeća dovedena do krajnjih konzekvenci. Prvi svjetski rat označio je kraj europske dominacije u povijesti, a to je bio i svojevrsni kraj Europe kao središta svjetske povijesti. Istodobno počelo je jačanje američkog utjecaja, a vidimo danas da je Amerika posvuda prisutna u svijetu. Prvi svjetski rat uveo je SAD na mala vrata u svijet. Prije toga američka je koncepcija bila sasvim drukčija, ograničavajući se više od stotinu godina na utjecaj samo u zapadnoj hemisferi.

Mnogo je razloga zašto se o Prvom svjetskom ratu govori kao o epohalnom razmeđu moderne i suvremene povijesti, kad je riječ o globalnoj povijesti. Kad je riječ o hrvatskoj povijesti, upravo je taj rat onaj bez kojega je nemoguće razumjeti sve ono što se događalo poslije, pa i sam Drugi svjetski rat, koji je našoj javnosti eksploatirana tema do te mjere da se u posljednjih dvadeset godina ne možete praktički nikuda okrenuti, a da se na ovaj ili onaj način ne suočite s problemom Drugoga svjetskog rata. No ključ hrvatske povijesti u 20. stoljeću nije u Drugom, nego u Prvome svjetskom ratu. Pojednostavnjeno rečeno, ključ nije u 1945, nego u 1918. godini. Te godine nestao je habsburški imperij i s njime kulturološki milje kojem je Hrvatska pripadala stoljećima, a stvaranjem jugoslavenske države nastala je sasvim nova geopolitička i kulturološka situacija. Godine 1945. samo je obnovljeno ono što je stvoreno 1918, ovaj put tek u drugom izdanju. Imajući to na umu, u Matici smo prije nekoliko godina organizirali skup o 1918. u hrvatskoj povijesti i prije dvije godine objavili zbornik o toj temi. To nismo učinili slučajno, već smo pokušali anticipirati aspekte koji su danas na dnevnom redu mnogih znanstvenih susreta u nas i u svijetu. No pravi je posao tek pred hrvatskom historiografijom, a za njegov uspjeh potreban je dijalog.

Vijoleta Herman Kaurić – Imam dojam da Prvi svjetski rat malo ljudi zanima. Zato smo se okupili prije dvije godine jer smatramo da bez prepoznavanja Prvoga svjetskog rata nema kvalitetna razumijevanja moderne i suvremene povijesti. Prvi svjetski rat dosad je uvijek bio između nečega. Kad se u školi i na fakultetu uči o tom razdoblju, onda se u osnovi staje na 1910. i kreće iznova od 1918. s nastankom Kraljevine SHS dalje. Prvi svjetski rat u većini naših monografija spominje se rečenicom-dvjema. Da bi se neke stvari razumjele, mora se početi s 19. stoljećem i završiti s 21, što je kod nas teško napraviti budući da se struke drže samih sebe, a granice u omeđivanju razdoblja jako se strogo poštuju. Stogodišnjica je u Europi bitna stvar, a kod nas baš i ne. Taj smo problem zapazili još prije dvije godine kad smo krenuli. Bilo je odmah: Prvi svjetski rat, to vodi Drugom svjetskom ratu, pa uvijek dođemo na ustaše, četnike i partizane, a nitko ne spominje ono zbog čega smo se našli, a to je Prvi svjetski rat i ljudi koji su u njemu izginuli.

U svojim sam istraživanjima usmjerena na svakodnevicu i uistinu mogu reći da su apsolutno svi, bez obzira na dob, spol, stručnu spremu i slično, dali sve što su mogli da bi pomogli ljudima koji su stradali. Pritom sam sve vrijeme imala osjećaj da se pomagalo najbližima, da se različitim akcijama pomagalo ranjenicima npr. u zagrebačkim bolnicama, s uvjerenjem da će hrvatskim ranjenicima negdje daleko na bojištima pomoći oni koji su bili tamo. To je bio uzajamni reciprocitet: mi pomažemo jednima, drugi će pomoći našima, bližnjima, ženama, rođacima… kako bi što lakše preživjeli rat. Koliko je bilo teško vojnicima na bojištima, toliko je bilo teško u pozadini. Praktički sve što se imalo slalo se na bojište, a ono što je ostalo u osnovi je bilo tek za preživljavanje. No taj dio u klasičnoj podjeli na političku i vojnu povijest nekako pada u zaborav. Pritom uopće ne mislim da su stradanja vojnika nebitna. Vrlo su bitna i zato treba nastojati saznati imena i prezimena tih ljudi. No ne treba zaboraviti ni ono što su učinili civili da bi ratna mašinerija uopće mogla funkcionirati četiri godine. Čini mi se da se politički dio prenaglašava, a svakodnevni premalo spominje.

Filip Hameršak – Mnogi od vas izbliza su vidjeli ilustraciju na nedavnoj naslovnici Vijenca. Na njoj je njemački vojnik iz sredine ili kasne etape Prvoga svjetskog rata kao dobar primjer kako fotografija može prikazati promjene koje su se zbile između 1914. i 1918, naime kao spoj staroga i onoga što je vojnike zbog silna razvoja tehnologije dočekalo na bojištima. Vidimo elemente staroga, konj i koplje, i novoga, industrijskog ratovanja, a to je plinska zaštitna maska. To je nešto što se može uzeti kao zajednički nazivnik i za 40 autobiografija koje sam pokušao analizirati, uglavnom zato da se odmaknem od političke povijesti. Uzeo sam autobiografije nižih časnika i običnih vojnika. Neki od njih poslije su bili politički aktivni, poput Vladka Mačeka i Josipa Broza. Ali ključno je da su tijekom Prvoga svjetskog rata bili na bojištu na nekom niskom položaju. Svi su imali različit odnos prema ratnim ciljevima. Neki su se borili za Austro-Ugarsku jer im je to bila dužnost. Neki su se borili jer su morali pa su se prvom prilikom predavali ili bi prebjegli.

Iz analiziranih autobiografija mora se isključiti jedinstveni pogled na rat, jer su postojale individualne razlike koje su ovisile o društvenom sloju u kojem su se pojedinci nalazili, političkoj opciji kojoj su pripadali, svjetonazorskoj orijentaciji. Nadalje, iz autobiografija proizlazi da je većina njih objavljena bilo u prvoj bilo u drugoj jugoslavenskoj državi, svega dvije do tri u Austro-Ugarskoj i jedna neobjavljena, koja je publicirana tek u samostalnoj Hrvatskoj. Ključna je činjenica, ako se uzme u obzir da su projugoslavenske autobiografije morale biti iznadprosječno zastupljene, da ukupan broj otkriva kako je za raspad Austro-Ugarske bio razmjerno malen broj autora. Svakako manji nego što bi se očekivalo kad se zna što je historiografija pisala o Jugoslavenskom odboru, Hrvatsko-srpskoj koaliciji itd. Treba, dakle, uzeti u obzir da su ljudi različito gledali na politiku.

No različiti pogledi na politiku ponajviše su vrijedili za pismene i školovane ljude, koji su tada bili u izrazitoj manjini. Dvije trećine vojnika koji su bili mobilizirani iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bilo je nepismeno i nisu nikada ni došli do razine čitanja novina, odnosno do toga da razviju neku političku svijest i da se priklone nekoj opciji. Oni su baratali prilično jednostavnim predodžbama, npr. svi su znali za Franju Josipa jer je bio na uporabnim predmetima. Dakle, nisu baratali nekim apstraktnim pojmom patriotizma, a kamoli državnih interesa, nego pojmom odanosti vladaru i predodžbom osvete za sarajevski atentat. Postupno, kako je rat trajao, i nepismeni su se vojnici počeli pitati o smislu rata, doduše relativno kasno. A onda prema početku 1918, kada je s jedne strane došlo do zamora, a s druge su se počeli sve više preispitivati predmoderni pojmovi osobne časti, odanosti vladaru, borbe za junaštvo i drugi, opet dolazi do izražaja mješavina raznih ideja, ali se vidi i to da je ljudima bilo dosta svega. Željeli su se vratiti kući bez obzira na to u kojoj će državi živjeti, makar su neki zastupali ideje o hrvatskoj republici.

Čitanjem autobiografija može se zapaziti da su njihovi autori po dobnim grupama bili ljudi u rasponu od rođenih negdje poslije 1870. do najmlađih iz 1900. Pisci autobiografija bili su ljudi koji su se umorni vratili iz Prvoga svjetskog rata. Oni su bili osnova Hrvatske seljačke stranke i Radićeva pacifistička politika, koja će se prenijeti i na Mačeka, bila je dobrim dijelom određena iskustvom tih ljudi u ratu. To se posebno vidi u Mačekovoj autobiografiji. On kaže da je postao nekom vrstom fatalista u Prvom svjetskom ratu jer je to bio jedini način da ostane pri zdravoj pameti. To je hipoteza koju bi bilo zanimljivo testirati na Anti Paveliću, kasnijem poglavniku. On nije sudjelovao aktivno u Prvom svjetskom ratu jer je bio oslobođen vojne službe. To znači da nije bio prošao ciklus prvotnog oduševljenja, pa zatim razočaranja kao što je to iskusio Maček i, na kraju, nije doživio stanje zamora.

Posebno je zanimljivo zlatno doba hrvatske autobiografije o Prvom svjetskom ratu. To su 1930-e godine. Dijelom zato što je klima, pogotovo za vrijeme namjesništva, bila povoljnija. Tada se pojavljuju tekstovi koji se ne odnose kritički prema Austro-Ugarskoj. S druge strane autori tada kažu da žele pisati opet jer vide da je mlada generacija ratoborna i ne zna što je rat. Oni nisu pisali zato da bi se prisjetili rata, nego su namjeravali svoja ratna iskustva prenijeti mlađim naraštajima. Drugim riječima, pisali su za hrvatsku publiku.

Ivan Filipović – Velečasni Josip Buturac bio je arhivist za nadbiskupsko gradivo pri Hrvatskom državnom arhivu. Čuo sam 1990-ih kada je govorio da je Austrija bila naša pomajka i da nismo trebali 1918. izlaziti iz nje i ići u Jugoslaviju. No 1918. sve se raspalo i tako nažalost izgledaju i arhivi. Poslije se na ovim prostorima mnogo učinilo da se pokidaju kulturne i znanstvene veze s Austrijom. Zato mnogi danas ne razumiju da je sjeverni dio Hrvatske pripadao Ugarskoj, da je Dalmacija s otocima i Istrom pripadala Austriji i da su tako bili podijeljeni i arhivi. Arhivisti svagdje u Europi znaju da je razdoblje od 1914. do 1918. bilo vrijeme zamaha birokratizacije. U Hrvatskom državnom arhivu imamo dosta gradiva za područje Slavonije koje su proizveli organi Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Postojala su središnja tijela koja se tiču austrijskoga dijela Monarhije u Beču, dok su ona koja se tiču ugarskog dijela uglavnom ostala u Budimpešti. Nakon 1918. podignute su granice što i danas žive u glavama nekih koji se i ne trude oko njihova uklanjanja.

Imajući pred očima raspad Austro-Ugarske, spomenuo bih da je u Austriji izašla knjižica pod naslovom Tragedija iscrpljenosti. Mislim da se svi više-manje slažu da je raspad Austro-Ugarske bio rezultat više problema, npr. problema političke naravi, međunacionalnih odnosa, ali je iscrpljenost bila čimbenik koji je Monarhiju dovelo do kraja. Austro-Ugarska se borila do posljednjega dana rata, do posljednjeg atoma snage. Ali ona je bila iscrpljena i stroj jednostavno nije mogao raditi dalje. Držim da je na kraju propala u kombinaciji nacionalnih i političkih problema s jedne i iscrpljenosti s druge strane.

Osvrnuo bih se još na djelo Svijet od jučer Stefana Zweiga, kako bi možda bilo jasnije što je značio raspad Austro-Ugarske: „Kada bih mogao opisati vrijeme prije Prvoga svjetskog rata, nadam se da ću najsažetiji biti ako kažem: to je bilo zlatno doba sigurnosti. Sve se u našoj gotovo tisućljetnoj monarhiji činilo kao da je bilo vječno, a država je bila vrhovni garant te postojanosti. Svatko je znao koliko je posjedovao i koliko mu je trebalo pripasti. Što je bilo dopušteno, a što zabranjeno. Ako je netko nešto posjedovao, mogao je točno izračunati godišnju kamatu, a činovnik i časnik mogao je na kalendaru točno pronaći datum kad će biti unaprijeđen te kada će otići u mirovinu. Sve je u tom golemom carstvu stajalo čvrsto na svom mjestu, a pored svega toga sjedi car.“ Te sigurnosti nakon 1918. više nije bilo.

Željko Holjevac – Ulogu cara Franje Josipa kao simbola epohe ocijenio bih u prizmi u kojoj se ogleda problem Austro-Ugarske općenito. Naravno da mi danas možemo razmišljati o tome kako bi izgledala Austro-Ugarska da je opstala. No ne treba previše Monarhiju ni idealizirati. Franjo Josip sebe je smatrao posljednjim europskim monarhom stare škole. Bio je čovjek staroga kova koji je ustajao rano ujutro. Zatim bi satima sjedio za pisaćim stolom i potpisivao spise iz svih dijelova Monarhije u najboljim manirama austrijske činovničke pedantnosti. Spavao je na željeznom krevetu, a mogao je imati što god bi poželio. Uglavnom je bio u vojničkoj odori. Rijetka su bila civilna odijela u njegovoj garderobi. Njegov komornik, koji je poslije objavio memoare, jednom je prigodom predložio caru da umjesto istrošenoga kaputa nabavi novi, a car ga je pitao koliko će to koštati. U tome i jest paradoks Austro-Ugarske. S jedne strane, ona je bila uređena država, možda posljednja takva država u kojoj smo živjeli od tada do danas. Statistički godišnjaci pokazuju da se tada npr. većina sudskih procesa započetih u jednoj godini u toj godini i rješavala, što je danas, u epohi računala i interneta (a tada se pisalo olovkom), znanstvena fantastika. Mi to možemo relativizirati, postavljati pitanje kakav je bio omjer broja presuda prema broju stanovnika, razmišljati da je tada možda bilo manje onih koji su imali posla sa sudom i slično, ali ostaje prilično jak dojam da su se neke stvari ipak rješavale.

S druge strane, Austro-Ugarska bila je dinastička tvorevina koja se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće našla u svijetu u kojem su nacija i nacionalna država postale osnovni postulati. U Austro-Ugarskoj glavnu su ulogu imali austrijski Nijemci i Mađari, ali Monarhija nije bila nacionalna država nijednog naroda koji je u njoj živio, i to ne samo slavenskih naroda nego ni austrijskih Nijemaca i Mađara. Mađari su još 1848. zbacili Habsburgovce i htjeli stvoriti vlastitu državu. Poslije su dobili državu u državi i uvijek zadržali distancu prema Beču. Među austrijskim Nijemcima razvio se poslije ujedinjenja Njemačke 1871. pod vodstvom Pruske politički pokret koji je u ujedinjenoj Njemačkoj, a ne u Austro-Ugarskoj, vidio nacionalnu državu i austrijskih Nijemaca. Nije slučajno da su u Beču samo dan nakon što se car Karlo odrekao prijestolja proglasili priključenje Njemačkoj. No to su poslije rata spriječili Francuzi na mirovnoj konferenciji u Parizu, bojeći se da bi Njemačka s Austrijom i nakon poraza u ratu ostala prejaka.

Raspravljalo se i u doba Monarhije o njezinu preuređenju, no to nije realizirano ni u jednoj od inačica, a mi danas ne možemo znati što bi bilo da se zbilo ono što se nije dogodilo. Koliko god su Hrvati u Austro-Ugarskoj bili dio dobro podmazana stroja koji se na kraju zamorio i rasuo, Hrvatska je u njoj bila sudbonosno podijeljena između Beča i Pešte. U razdoblju dualizma nisu postojale šanse da se ujedini Dalmacija s Hrvatskom, a sjedinjenje hrvatskih zemalja osnovni je aksiom svih hrvatskih politika u 19. i dijelom 20. stoljeću. Austro-Ugarska je bila uređena i uljuđena država, ali ta dinastička tvorevina nije imala budućnosti u svijetu nacionalnih država. Potvrđuje to povijesni razvoj koji je tijekom posljednjih stotinu godina pokazao da je Europa otišla u smjeru fragmentacije prema nacionalnom ključu, neovisno o svim integracijskim procesima koji su posljednjih desetljeća doveli do nastanka i proširenja Europske Unije.

Vijoleta Herman Kaurić –  Franjo Josip u osnovi je glavna figura otkad je postao vladar, pa sve do 1916, kad je umro. Nije zato slučajno da su vojnici odlazili u rat za cara i domovinu, odnosno kralja i domovinu. On je bio vrhovna figura, maksimalno glorificirana. Još i danas neki stariji ljudi govore kako je bilo dobro za cara Franje Josipa. Bez obzira što država nije funkcionirala po današnjih kriterijima, ona je za to vrijeme bila vrlo organizirana. Pokazalo se poslije, kad je nastala nova jugoslavenska država, koliko je to bila visoka organizacijska razina.

Izbijanjem rata prvi ranjenici stigli su u Zagreb upravo na rođendan Franje Josipa. Bio je 18. kolovoza i grad je bio svečano okićen jer je kraljev rođendan bio državni praznik. Svi koji su bili na slavljima sjatili su se na glavni kolodvor kako bi dočekali ranjenike i saznali najnovije informacije o tome što se događa na bojištima. Prije sama rođendana kralj je zapovjedio da se sve manifestacije održavaju u korist ranjenika i tako je ostalo sve četiri godine rata: sve što se organiziralo u tjednu oko rođendana išlo je u korist ranjenika. Taj tjedan preteča je tjedna Crvenog križa koji je poslije, nakon rata, prebačen u peti mjesec.

Članovi obitelji Franje Josipa bili su dobri simboli za odrađivanje ciljeva. Tako je buduća kraljica bila pokroviteljica društva koje je trebalo izgraditi dom za invalide. U pogledu pitanja što su ljudi mislili o eventualnom raspadu Austro-Ugarske meni se čini da nisu bili za raspad. Jedno državno uređenje, kakvo god ono bilo, sigurnija je varijanta od onoga što slijedi nakon toga. U svakom je ratu kaos iz kojega proizlaze dobre stvari, poput ljudskosti, ali i zločini, ratno profiterstvo i slično. Kad je stari car umro, mislim da su ga Hrvati gorko oplakali. Bio je mjesec dana žalosti, a onda su počeli naslovi o novome caru Karlu i carici Ziti. Zanimljivo je da su u Zagreb 1917. dopremljene caričine haljine sa svečanog krunjenja i organizirana je izložba koja je trebala ići u korist invalida. To je bila najposjećenija izložba u Zagrebu za vrijeme cijeloga rata. Istodobno je u kinima bila prikazivana snimka kraljeva pogreba te inauguracije i krunjenja njegova nasljednika, također u humanitarne svrhe. To je tada bio najposjećeniji događaj u gradu.

Filip Hameršak – Uvažavajući crtu nostalgičnosti prema Austro-Ugarskoj, koja proizlazi iz citiranog djela Stefana Zweiga, povjesničar treba biti realističan. U to je doba npr. hrvatski ban bio imenovan na prijedlog ugarskog ministra predsjednika. Neki elementi pravne odgovornosti također nisu bili provedeni u djelo. Primjerice, tijekom dvadesetogodišnje vladavine bana Khuena Héderváryja razina građanskih prava pala je u odnosu na 1870-e i vrijeme Mažuranića. Gledajući iz perspektive izgradnje željezničke mreže, najprije je povezana Rijeka s Budimpeštom, dok je veza istok–zapad sporo napredovala. Takva je politika zaustavila u razvoju, primjerice, Senj, koji je do izgradnje riječke luke u interesu budimpeštanskog središta bio glavna luka na sjevernom Jadranu.

Proučavajući autobiografije, stekao sam dojam da su svi autori na neki način bili nezadovoljni Austro-Ugarskom, no vjerovali su da je ona prirodni okvir i kad je prestala postojati oni su Jugoslaviju doživjeli kao najmanje zlo. Zamišljali su da će se hrvatski položaj u Jugoslaviji približiti mađarskom položaju u Austro-Ugarskoj. Bit će, doduše, i dalje strani vladar, ovoga puta iz dinastije Karađorđevića, ali će ipak biti sačuvan velik stupanj autonomije. No, to se nije dogodilo.

Ivan Filipović – Što se tiče dualizma i Hrvatsko-ugarske nagodbe, čini se da se Hrvatska unutar zemalja krune sv. Stjepana ipak uspjela sačuvati. Željko Holjevac izračunao je da ni u Khuenovo doba nije bilo porasta stanovništva koje je govorilo mađarski, iako se npr. dobar dio podunavskih Švaba, njih oko pedeset posto, mađarizirao.

Željko Holjevac – Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće mađarskim je u Hrvatskoj i Slavoniji vladalo jedva dva posto stanovnika kojima to nije bio materinski jezik. Istodobno je njemačkim jezikom, koji je u Monarhiji bio lingua franca, vladalo oko pet posto hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to također nije bio materinji jezik. Može se postaviti pitanje je li to bila mađarizacija ili možda germanizacija, ali ne treba zaboraviti da je u razdoblju dualizma hrvatski bio službeni jezik na prostoru koji je tada bio politička jezgra Trojedne Kraljevine. Taj isti Khuen, naizgled veliki „mađarizator“, za čije se vladavine hrvatska nacionalna misao širila izvan granica Trojednice, podupirao je kulturni napredak zemlje kojoj je bio na čelu kao ban, među ostalim i zato što je kultura najsadržajnije ulazila u okvir hrvatske autonomije. A to je bilo važno jer su kulturne institucije imale ključnu ulogu u procesu oblikovanja suvremene hrvatske nacije.

Vijoleta Herman Kaurić – U literaturi koja je nastala prije 1990-ih Austro-Ugarska je prikazivana sustavno samo kao loša stvar, odnosno isticane su samo njezine loše strane. Ne tvrdim da nije bilo tako. No ono što predstoji hrvatskoj historiografiji jest potreba da se sto godina poslije razbiju neki neznanstveni okviri. Trebaju nam studije o tome kakvo je bilo stvarno stanje u Monarhiji, kakav je bio položaj Hrvata unutar te države, a koliko je bio dobar ili loš položaj Hrvatske unutar nove državne tvorevine i kakav je on danas. Potrebno je i da se te stvari pokušaju usporediti, sagledati, bez strasti, kako bi se shvatilo gdje smo bili. Budući da se često isticalo kako je u Monarhiji bilo loše, kad se istraživanjima utvrdi da nije bilo baš toliko loše, onda čovjek ispadne monarhist. No mi danas još ne znamo točno kako je doista bilo, napose u razdoblju Prvoga svjetskoga rata. To tek treba istražiti i približiti javnosti.

Željko Holjevac – Prvi svjetski rat ključ je povijesti 20. stoljeća jer su se tijekom četiri godine dogodile upravo nevjerojatne transformacije na svim područjima. Tako npr. početkom prosinca 1914. austro-ugarska vojska ulazi u Beograd. Odmah se tiska pjesmarica koja veliča taj događaj, koja govori o tome kako su Hrvati bili među prvima koji su ušli u srpsku prijestolnicu i u kojoj se sve to predstavlja kao dar Njegovu Veličanstvu za 66. godišnjicu stupanja na prijestolje. Samo četiri godine poslije u Beogradu je proglašeno ujedinjenje sa Srbijom. Kad već govorimo o pjesmama toga doba, u početku je u njima prevladavala prilično bombastična ratna promidžba, a onda, kako je rat odmicao, u prvi je plan dolazila tragičnost svjetskoga krvoprolića. Tako se npr. 1915. organiziralo u krugu Radićeve seljačke stranke izdavanje zbirke pjesama u kojoj već iz naslova vidite na čemu je naglasak: Hrvatske seljačke pjesme izpjevane za vrijeme prvoga i Bože daj zadnjega svjetskog rata. Onda dolazimo do 1917, kada u Splitu izlaze „gladni soneti“... Završit ću ovom prilikom stihovima iz pjesme Slava svima Josipe Radošević iz 1917. koji imaju domoljubnu, ali i ratom obilježenu čovjekoljubnu crtu: „Slava svima, što su dali / Cijeli život za svoj dom, / Pa ma bio kako malen / Na širokom svijetu tom! // Slava svima, što još idu / U krvavi bojni vir, / A u srcu svome žele / Cijelom svijetu samo – mir.“